novi kadrovi
srpski / english

TURNEJA (2008)

Objavljeno: 18.11.2008.

Autor: Dejan Ognjanović

TURNEJA (2008)

TURNEJA

Srbija, 2008.
Scenario i režija: Goran Marković
Uloge: Tihomir Stanić, Jelena Đokić, Dragan Nikolić, Mira Furlan, Josif Tatić, Gordan Kičić, Slavko Štimac, Vojislav Brajović, Sergej Trifunović…

TURNEJA je angažovan film. Angažman se sastoji u pokušaju reditelja da profesiju glumca (a, indirektno, i svoju sopstvenu) odbrani od svake krivice za građanski rat u devedesetim. Naizgled "anti-ratni", njegov angažman je mnogo problematičniji, i čini ga srodnim recentnim bosanskim kvazi-humanističkim, a zapravo jedva prikrivenim anti-srpskim pamfletima.

Njegova politika je koliko naivna toliko i jednostrana i, na kraju krajeva, zla i štetna.

Evo kako se Goran Marković suočava sa zlom u sebi i drugima: tako što svoju profesiju fanatično brani i uzdiže, a za sve ostalo okrivljuje zaslepljene glupake, grupaciju koja se (prema ovom filmu) isključivo sastoji od Srba. Suština promašaja TURNEJE počiva u premisi prema kojoj su glumci samo glumci. Oni su, navodno, ne samo bez nacije nego i bez ikakvih političkih ubeđenja; još gore, prikazani su kao lujke koje nemaju pojma šta se oko njih dešava, ko s kim i zašto ratuje, potpuno pasivne na stradanje oko sebe i razloge za njega, sa glavama zarivenim u oblake. To je ta vizura "prosvećenog" B92 intelektualca koji nije video rat, ali je o njemu čitao u renesansnim dramama.

Ideja bi trebalo da bude da glumci ne pripadaju nijednom prostoru, nijednoj naciji, nijednom vremenu, već su posvećeni onom univerzalnom, što prevazilazi sve granice. Te fraze možda fino zvuče na papiru, ali u estetski skromnoj i idejno nedomišljenoj inscenaciji ovog filma one ne uspevaju da postanu životne i ubedljive. Zbog svoje tendenciozne jednostranosti postignuti utisak je upravo suprotan. Umesto da podari dostojanstvo i čast glumačkoj profesiji (intencija vidljiva i u posveti roditeljima, Oliveri i Radetu Markoviću), reditelj uspeva samo da glumce prikaže kao idiote, a Srbe kao zlikovce.


Glumci su naivni. Oni su kao deca. Oni ceo film provedu ne skidajući kostime i šminku. Oni ne znaju gde su. Oni ne umeju da se snađu u ovom "glupavom, kretenskom ratu". Njima je zlo nametnuto. Jednom rečju, oni su kao muslimani. Jer, standardni prikaz muslimana iz Bosne (kako u bosanskim, tako i u belosvetskim, a sada evo i u "srpskim" filmovima) baš je takav: naivni, izgubljeni, pasivni, dobroćudni, blago luckasti (Mujo i Haso!), nesnalažljivi, zatekli se u jednom nametnutom ratu u kome su stekli neprikosnoveni oreol žrtve. Siroti mali hrčki. Siroti mali glumci.

Učesnici ove turneje nisu Srbi, oni su glumci (kako jedan od njih kliče usred minskog polja)! Oni bi da izvode svoje besne gliste i cupkaju uz prdavu renesansnu muziku i da se ne osvrću oko sebe.

S druge strane, sve zlo oko njih koje nam film prikazuje ima dva isključiva oblika:
1) Srbi, i 2) fatum, zli duh Balkana.

1) Srbi. Naravno, ko drugi? Kao da desetine Eurimages-sponzorisanih filmova nisu već "dokazale" to isto. Svi znaju da su Srbi najodgovorniji za rat, a Marković nam samo dodatno ilustruje to opšte mesto. Počev od nacionalističkih "pesnika" kao izazivača (Voja Brajović u još jednoj ulozi ljige-veće-od-života, maltene preslikan iz hrvatosrpske Eurimages-travestije NIJE KRAJ), pa preko ratnih profitera (koji tretiraju žene kao roblje) sve do vojnika (sirovina koje dobacuju glumicama, psuju, tuku se, a kad treba deaktivirati minu – sposobni su samo da dignu sebe u vazduh) i zločestih paravojnika (Sergej Trifunović u izvanrednoj epizodi kao, praktično, filmska parafraza Arkana).

Šta vidimo u ovom filmu?

Srbi drže druge u okruženju. Srbi nemaju žive ratne zarobljenike. Srbi cupkaju uz neslušljivi ratnohuškački folk. Srbi padaju na nacionalističke žvake koje im prodaju trećerazredni pesnici. Srpski trećerazredni pesnici prodaju priče ne o nebeskom nego o vanzemaljskom narodu. U celoj bulumenti tih srpskih subhumanoida nekako se omaklo da jedini upola-respektabilni junak bude upravo taj protraćeni "Arkan": sve ostalo je neobrijano, neandertaloidno, raspojasano, nesposobno, osiono, priprosto, krvožedno. Jednom rečju, kako mala Jasmila zamišlja "ćetnike". Baš onako kako ih Eurimages najviše voli!

2) Fatum, zli duh Balkana, Bosna kao Tamni vilajet u kome drekavci izazivaju ratove.

Naravno. To nam je rekao Slavko Štimac pred kraj filma. Njegov lik u priličnoj meri je naslonjen na ono što je već igrao u Šijanovom S.O.S.-u: Štimac kao mudri duh iz boce, antički hor u jednoj osobi, negde u pozadini, radi malo, kazuje malo, ali kad se pojavi, otkriva nam suštinu. On je (zbog DOLI BEL?) nekako postao simbol nekadašnje Juge, tog melting pota čija je esencija trebalo da bude oličena u Bosni, a njegov lik ostarelog bebi-fejsa je instant-asocijacija na ideal nikad realizovanog bratstva a kamo li jedinstva.
Prema ovoj popularnoj vizuri, ratove ne izazivaju ekonomski, politički, religiozni faktori.

Ne, izazivaju ih duhovi prošlosti. Hrvatski film ŽIVI I MRTVI propagirao je to isto. Bosna: Tamni vilajet. Zona sumraka. Poprište iracionalnih sila. Marković se na to naslanja kad pokazuje da sve što treba jeste da u taj bosanski kotao ubaciš dvije žlice trećerazrednih srpskih pesnika, srpskog ratnohuškačkog folka, srpskih retard-teorija zavere, i – eto ti rata! Marković je objasnio! Montreal je nagradio. Ko smo mi da se bunimo?

Bosanci su ovde dobri momci – najbolja uloga, skoro jedina koja u toj orgiji karikatura i stereotipova uspeva da izazove ne samo emociju (kao Sergejev "Arkan") nego i saživljavanje, jeste ona bosanskog zapovednika, bivšeg (nezalečenog?) Jugonostalgičara, Zvezdaša, ljubitelja beogradskih fora i fazona, kome je dovoljno odigrati deonicu iz antičke drame pa da umesto na klanje glumce pošalje nazad u Srbiju (eh, da je više srpskih zarobljenika znalo napamet klasične monologe!). Ako će strani gledalac osetiti simpatiju za neki lik u ovom filmu, to je onda za ovog muslimanskog ratnika. Srbi su, u najboljem, patetični, a najčešće samo odvratni (videti pod: Josif Tatić).

Inače, iz priče ovog Bosanca proističe da su njima Srbi nametnuli rat: da nije bilo velikosrpske velikohegemonije oni bi nastavili da navijaju za Zvezdu i uživaju u Beogradskim glumcima! Ali, luče moje malo, nije nam se dalo, da zajedno gradimo svoj SFRJ dom! Zli i glupi Srbi srušiše Jugoslaviju i slomiše bosanski lonac.

TURNEJA je toliko politički naivna (ali, da li je zaista?) da o njoj ne vredi ozbiljnije pričati kao o filmu: ovo je tek još jedan sumnjivi Eurimages pamflet koji će da se nagrađuje na stranim festivalima kako bi se nagrđivala slika o ovom i bez toga dovoljno ocrnjenom narodu. Od objektivnosti i univerzalnosti ovde nema ni slova.

Eto kako se Goran Marković suočio sa zlom u sebi i oko sebe. Ovim filmom poručio je: "Nisam ja kriv! Nismo mi umetnici krivi! Nisu moji tata i mama krivi! Krivi su Srbi koji ne idu u pozorište!"
Da li mu verujete?

Tekst je najpre objavljen u časopisu Pressing:
http://pressing-online.com/index.php/Film/Page-11.html

2007 Novi kadrovi, projekat podržali Open Society Institute New York i Swiss Cultural Programme Pro Helvetia Beograd, sajt Luka Činč