Taman kad je posle šest meseci bez pristojnog naslova trebalo da se održi parastos srpskom filmu, otišao sam u bioskop da položim cveće i shvatio da je grob otkopan. Srpski film je dignut iz mrtvih zahvaljujući debitantu Stevanu Filipoviću i njegovoj dičnoj ekipi koja je snimila „Šejtanovog ratnika“, film posle koga više ništa neće biti isto u ovom brlogu koji poneko još duhovito naziva i srpskom kinematografijom.
„Šejtanov ratnik“ je prvi srpski film „visokog koncepta“ u kome se dosledno primenjuje formula pop-filma, toboganska tinejdžerska avantura u najboljoj tradiciji Fred Dekerovog „Odreda za čudovišta“, Giljermo Del Torovog „Helboja“ i „Gadova“ Ričarda Donera. Istočnoevropski repertoarski film je počeo da se uzdiže i stupa na teren koji je do sada isključivo zauzimao Holivud - pogledajte „Noćnu stražu“ Timura Bekmambetova. Filipović je naš predstavnik u tom talasu a „Šejtanov ratnik“ je vešto oblikovana bioskopska zabava najzad puštena s lanca na srpsko gledalište.
„Puštena s lanca“ zato što naši producenti, inače slabo filmski obrazovani, već godinama misle da znaju šta publika želi da gleda i šta festivali žele da vide, a nemaju uspeha ni kod jednih ni kod drugih. Filipović je pak snimio apsolutno ličan autorski film i ispostavilo se da ja baš takav film nešto što je najzanimljivije.
„Šejtanov ratnik“ je avanturistička komedija o grupi beogradskih srednjoškolaca i njihovom susretu sa drevnim demonom koga je prizvao njihov frustrirani drug iz razreda, uz pomoć misteriozne knjige.
Ponosom me ispunjava kada gledam kako Filipović bez ikakvog kompleksa u ovoj srpskoj pustoši stvara autentičan bioskopski hit. Njegova avantura obuhvata 200 godina srpske istorije i 110 godina filma. On to sve pakuje u jedan veliki pop-kulturni šleper kojim majstorski upravlja. Filipović se ne stidi da ukrsti sve uticaje koji oblikuju srpske tinejdžere od „Ratova zvezda“ i „Gospodara prstenova“ do Karleuše i „Vidimo se u čitulji“. Zato je „Šejtanov ratnik“ redak srpski film koji se istinski obraća svojoj mladoj publici.
„Šejtanov ratnik“ nudi 94 minuta vrhunske zabave kakvu do sada nismo videli u našem filmu. U ovom filmu imamo borilačke i mačevalačke scene, monstrume, slike pakla, drevni Carigrad i još mnoge prizore koji su za našu kinematografiju oduvek bili „tabu“ a autori nisu smeli ni da pomisle da ih snime. Filipović u svemu tome uspeva i vreme će se na našem filmu, pa makar u čisto tehnološkom smislu računati od pre i posle „Šejtana“.
Konačno, oni su uspeli da razbiju srpsku producentsko-finansijersku hegemoniju. Ovaj film je snimljen mimo svih srpskih jaransko-burazerskih tokova, a uprkos tome što je ceo koštao koliko i udeo našeg Ministarstva u „Karauli“, izgleda bolje i skuplje od ostatka srpske produkcije.
„Šejtanov ratnik“ na najbolji način ispunjava zaveštanje besmrtnog Žike Mitrovića koji je smatrao da naši autori treba da našoj publici pruže sve ono što postoji u američkom flmu samo sa našim temama, našim glumcima i na srpskom jeziku.
Eventualne zamerke na „Šejatnovog ratnika“ nestaju kada se cela sala tokom celog filma svako malo oglašava ovacijama. Klincima će ovaj film biti kultni i menjaće im život dok će stariji biti razdrmani činjenicom da srpski film može tako da izgleda ikakve talente već godinama kriju od nas. „Šejtanov ratnik“ nije samo film već i infuzija za naše bioskope, pravi poziv na bioskopsko druženje, jedan od onih kojima pirati ne mogu ništa jer prosto nije za gledanje po kući.
„Šejtanov ratnik“ je pun pogodak čije je srce na pravoj strani, sa zdravom energijom. Film koji će učiniti da zaboravimo sve munje, seljake, normalne ljude, srećke, sive kamione i ostale onostrane pojave. Njih posle „Šejtana“ više nema nigde. Nema ih više ni u mojim kritikama.
2007 Novi kadrovi, projekat podržali Open Society Institute New York i Swiss Cultural Programme Pro Helvetia Beograd, sajt Luka Činč